Stela Zupancic - Online Memorial Website

04.02.2011.

Tvoj 12. rođendan.

Ne mogu ni opisati riječima kako se osjećam, što mi je u glavi.. znam samo da na trentuke ostajem bez daha od boli, jer nemogu zamisliti život bez tebe.. a onda shvatim da ga živim. Ljubavi moja.. 12 godina bi mi imala.. kako bi mi izgledala.. što bi voljela.. koliko smo još toga zajedno trebale proći. Seki svojoj nedostaješ.. tata ti pati šutke... a ja .. ja se slamam.. padam.. plačem i umirem.. a onda se dižem i guram dalje.. dan po dan.. sat po sat..

Volim te mila moja..

Volimo te Stelice najviše na svijetu.

31.10.2010.

Četiri godine mi dolazimo na tvoj ... što? ne podnosim tu riječ.. to je za stare i umorne duše.. ne za djecu.. ne za djecu...

Milena Stelice.. znaš.. ponekad me tako boli onaj tvoj pogled.. kao da mi kažeš, zašto sam ja tu.. a ne s vama??? Sunce moje predivno.. sve što bi ti željela, da željeti možeš, je da si tu uz nas... živa i sretna..

Blago onima koji nalaze utjehu u vjerovanju u ponovni susret.. ja to ne mogu.. jer onda ni ove boli ni čežnje ne bi bilo.. i da je to tako.. ja bi se prepustila da me život što prije odnese k tebi......

Ljubavi moja... anđele moj

08.10.2010.

Ima tih dana kada je sve teže,  bolnije i naglašenije.. kada se stvarno ne mogu othrvati očaju i boli, a moram glumiti radi drugih.. no ponekad to ne mogu, jednostavno ne mogu više.. Stela ljubavi moja, kako ja ovo uopće živim? Kako kad znam koliko si ti željela život, koliko si mu se veselila i koliko si sretna bila? Još uvijek živim u užasnoj mori iz koje nikako da se probudim.. kako je moguće da tebe voljeno moje nema?? Kako je to moguće.. Kako uopće dani sviću bez tebe.. tvog osmjeha i glasa.. Nema te riječi kojom bi opisala koliko mi nedostaješ.. Nema više ni načina .. nema ničega.. To prokleto vrijeme koje prolazi i koje me udaljava od života s tobom, me muči svaki dan sve više. Moja mala oazo ljubavi, kojoj sam bježala kada se sve drugo rušilo.. moja utjeho, moja mazo.. kako sada živjeti bez tvog dodira i blagog pogleda.. bez tvoje ljubavi i nježnosti.. kako, kako, kako... Stelice mila.. zašto mi ne dolaziš u san.. da bar malo tamo s tobom pričam.. ne mogu više ovako.. nije normalno ovako dugo biti odvojen od svog djeteta.. znaš koliko toga sam te još htjela naučiti.. što bi sve još zajedno vidjele i prošle.. Mila moja... jako mi nedostaješ.

04.07.2010.

Ljeto je ponovo tu.. a tebe i dalje nema. Tako se silno trudimo da popunimo tu prazninu.. u danima, u satima, u našim glavama.. a to je jednostavno nemoguće. I kad nas je najviše, i kad je najveća gužva i buka ta praznina je najveća, bol još glasnija jer tebe nema tu, nema tvog smijeha, nema tvog života. Tada mi je zapravo i najteže. U samoći te nekako prizovem, pa su mi misli usmjerene na nas dvije, obnavljam naše razgovore i druženja, prepustim se tada boli jer to mi je još jedino ostalo. Zamišljam te kako mi pričaš, a u mojim si mislima uvijek ista.. onda vidim na drugima da bi i ti sada bila drugačija.. a ja si to ne mogu zamisliti.. i stisne me silna bol.. baš me zarobi da ostanem bez daha i bez riječi.

I ne mogu, jednostavno ne mogu prihvatiti da te nema više.. To je nemoguće.

Šta da radim Stelice? Šta da radim... Toliko te volim i toliko mi nedostaješ. Ne može se ovako živjeti..

04.02.2010.

Tek je prošla ponoć..... došao je tvoj dan rođenja.... još smo ovu noć bile zajedno potpuno... dva srca u jednom tijelu..... a zatim si se rodila..... lijepa, topla, meka.. Moja zvjezdice mala.... Najljepši trenuci u životu su mi bili kada sam rodila tvoju seku i tebe..... to je nešto što se ne zaboravlja.... no sada me ta sjećanja samo muče... u mojoj smo glavi ti i ja.... ti kao mali smotuljak... ja umorna i sretna, držim te u rukama i gledam..... pred tobom je čitav život.....cijeli svijet.... a danas te nema više.... i ja ne znam što da radim s tim mojim uspomenama... ne znam Stelice moja ....

Ljubavi moja,

ovo je bio naš mjesec, uvijek smo u njemu uživale posebno.. a ja ti sada samo čekam, ni sama ne znam što..... Ne želim prihvatiti da tebe više nikada neću vidjeti i zagrliti, gledati te kako mi rasteš, kako se mijenjaš..... Kakvu bi sad kosu imala? Bi li još uvijek voljela da ti stavljam krpice pa da ujutro bude ricasta... Bi li se veselila nastupu sa svojom plesnom grupom baš kao i tvoja seka..... Prvo bi išli gledati tebe, pa onda nju...... prekrasne moje djevojčice.

Mila moja Stelice, mila naša Stelice, bez tebe više nema čarolije... Steže me u grudima bol za tobom.. i ne prestaje i ne popušta... tako sam prazna i bezvoljna, na sve se moram prisiljavati... ne mogu, ne mogu shvatiti što se ovo dogodilo i zašto.. ne mogu..... kako ovako živjeti.... poluživot. Srce moje, moja mala ljubavi. Volim te. Jako, jako, jako te puno volim. I beskrajno mi nedostaješ..

12.12.2009.

31.10.09.

Ljubavi moja,

pretežak je ovo dan....

Stelice moja volim te do neba..... ništa ovo nismo smjeli raditi, već baki i djedi svijećice paliti..... djetešce naše......

Mila moja Stelice,

Ja bih ovih dana najradije nestala da me nema, jer ova sjećanja su prebolna, svaki dan razmišljam što si radila na taj dan prije tri godine, kako  smo živjeli i o čemu razmišljali, što planirali, čemu se veselili i nadali...a što nas je zapravo snašlo i što  se dogodilo...

Osjećam se kao da će mi glava eksplodirati...

Tako je prokleto teško živjeti ovakav život..

27.10.2009.

30.09.2009.

Dražesni moj pupoljčiću,

nedostaješ mi jako......

volim te djetešce moje....

volim te Stelice...

mama

Seems like just yesterday
You were a part of me
I used to stand so tall
I used to be so strong
Your arms around me tight
Everything felt so right
Unbreakable like nothing could go wrong
Now I can't breathe
No I can't sleep
I'm barely hanging on

Mila moja,

kada bi samo mogla vidjeti svog malog bratića Šimuna....znaš kako je medeni, ja kad ga držim u rukama stalno zamišljam tvoje ozareno lice, tvoje vesele oči koje bi ga gledale. Držala bi ga u rukama i tepala mu.....sjećam se kako si to radila drugim malim bebama......a sada bi to bilo još više i jače.......jer to je tvoj bratić.... Kako bi ga silno voljela.....igrala se s njim.... Sada se već počeo smijati. Spustimo mu glavu na trbuščić i škakljamo sa kosom, a on se smije.......guguće.... O Stelice moja....sve ti je uskraćeno.......milo moje djetešce.....

15.06.09.

06.05.2009.

Najdraži, najnježniji cvijetiću mamin, moja mala lutkice, moja djevojčice...tako sam ti stalno govorila.... Već danima kroz moje misli razlijevaju se tonovi glazbe koju si voljela slušati..... tako mala, a tako profinjena dušica si bila.... imala i uho i oko za lijepo, za dobro, za nježno, za snažno......

Ovu tijaricu smo kupili u Bernu kad smo bili kod bake u posjeti. Od svih stvari koje smo kupile, robice, pa i školske torbe, najviše si se razveselila ovoj tijarici. Već si smišljala kreacije za svoje nastupe, za svoje imitiranje Sarah Brightman.

Kako si ju samo voljela.

Stelice moja koliko toga si još trebala čuti i vidjeti, koliko još doživjeti, koliko svijetu dati. Tvoj osjećaj za pravdu je bio fascinantan u tvojim dječjim godinama, tvoj interes za ljude, za djecu, za sve one koji nisu bili sretni kao mi, koji su teško živjeli, bilo da su bolesni, bilo da su siromašni, je bio za sve nas tako zadivljujuć. Učila si puno od Tine svoje, gledala nju kako se ponaša sa svojim prijateljicama, upijala svaki njezin pokret, svaku riječ. Sjećam se kako si ju uvijek branila, ako smo mi bili ljuti na nju. Znaš li mila da tvoja seka plače za tobom gorko. Da je njezino mlado srce slomljeno. Znaš li mila moja da je bez tebe život pakao, znaš li da umiremo za tobom. Ne znaš srećice moja i tugo moja. Nema te više. Živiš u našim glavama, u našim srcima, u našim sjećanjima, ali tebe nema više.... Ne mogu to prihvatiti Stela. Ja sam bez tebe nitko i ništa. Što sada da radim s ovom ljubavlju koju za tebe osjećam, kako da ti ju pružim... Što da radim s čežnjom za tvojim životom, za tvojim smijehom, za tvojim rukama... Djetešce mileno, beskrajno mi nedostaješ.....

Volim te ljubavi moja.

10.04.2009.

Mila moja Stelice,

proljeće je stiglo, još jedno bez tebe...a ti još nisi bila ni zagazila u svoje proljeće života.... Gledam tvoje bilježnice iz škole, tvoja prva slova, tvoje riječi, tvoje sastavke....tek si započinjala...tek si učila.....tek si trebala sve doživjeti.. Život bez tebe je mutan kao najmutnija voda, ne vidim više bistro, ne osjećam više isto...

Teško mi je bez tebe jako...

Volim te ljubavi moja malena....volim te puno..

Tvoja mama

ovih dana se posebno osjeća tvoje nepostojanje među nama. Tvoj život nedostaje. TI NEDOSTAJEŠ... Tako bi se radovala. Kome bi se oči više sjajile nego tebi, kako bi samo razdragana bila, kako bi sretno cvrkutala: "Mama, hoću li moći ja Šimuna držati u rukama?" Znam sigurno da bi me to pitala. Nježno bi ga dragala po ličeku, baš kao da je od porculana...kako si samo znala biti pažljiva...srećice mala. Znaš li milena da mi je došlo da vrištim na glas tvoje ime...i da vičem da sam i ja rodila prelijepu bebu, predivnu malu djevojčicu......ali da je više nema.....nema.....nema.....

Vraćamo se kući, u autu tata, Tina i ja.

Naravno da se radujemo našem malom Šimunu, naravno da ga obožavamo, a tuga je u nama prejaka i guši nas. Suze gutamo.

Stela ne mogu ja zamisliti život bez tebe. Ja to nikada neću moći prihvatiti. Ja ću te čekati dok sam živa...

02.03.2009.

Najdraža moja Stelice,

Sve što smo mogli za tebe jučer učiniti je da ti dođemo svijeće zapaliti. I sve to prođe kao u nekoj magli, kao da gledamo film u koji smo slučajno ušli, jer je toliko nevjerojatno da ne možemo ni na sekudnu dozvoliti da nam to postane stvarnost. Kako uopće zamisliti da te nikada više nečemo čuti i vidjeti? Kako to zamisliti? I što vrijedi silno nešto željeti, kad se ispunjavaju samo želje koje su ionako nevažne...kada sva silina naše ljubavi, čežnje i tuge tebe ne može vratiti. Ne događaju se čuda. Nema toga. Samo te se sjećati možemo.....ništa više........ništa više.....a ti ne živiš...Stela moja....

Bio je lijep i topao dan jučer. Sunčeko je grijalo tvoj hladan kamen. Kao da s tvojim rođendanom dolazi proljeće. Sve se nekako polako budi, raste, cvjeta.......Slušali smo cvrkut ptičica........grijale su nas zrake sunca....... 

 A TI?      GDJE SI TI MILENA MOJA?    I zašto si tamo gdje jesi?

 05.02.2009.

03.02.2009.

Mrvice moja mala,

još je jedan rođendan na kojem tebe nema. Danas ću podignuti novu tortu od cvijeća, a sutra ćemo Tina, tata i ja doći k tebi i donijeti ti ju. Ne znam uopće kako to uspijevamo. Prepuni smo gorčine  Stelice.. Ti nisi smjela biti otrgnuta od života, voljena djevojčice. Ništa nismo skrivili, a ovako smo kažnjeni...tebi na grobić odlazimo....a ti, umjesto da se veseliš, da živiš i rasteš...sada si samo sjećanje...Suze mi stalno izviru....ponekad se spuste niz lice, a sve češće samo kliznu kroz grlo....progutane......sakrivene. Sve bih dala da mogu promijeniti život, da mogu vratiti vrijeme, da mogu bilo što učiniti.......ovo je tako nepodnošljivo.. Kako se mogao tvoj smijeh ugasiti, tvoja volja za životom, tvoja sreća i dobrota.. Kako se to moglo dogoditi.....zašto? Dok plačem, sjećam se tvojih malenih usana koje su crvenile dok si plakala, sjećam se kako sam ti suze usnama brisala, sjećam se kako sam te grlila i tješila da se ničega ne bojiš, da si sav moj svijet i život. Stelice moja......

O milo moje dijete.....

znaš li da sam potpuno izgubljena...da ja više ne pronalazim put za dalje...da je svaki dan sve teži.....ispraćamo još jednu godinu, ostaje u našim sjećanjima kao godina u kojoj te više nije bilo s nama....a tako sad nekad mjerimo vrijeme.....je li onda još Stela bila s nama? Kad je to bilo? Koje godine? A da, tad je Stela još bila s nama........Sjedimo i pričamo o tebi kao da si ti samo negdje na kratko otputovala. Sve drugo je nezamislivo. I svi jedva čekamo tvoj povratak i da nas ponovo uveseljava tvoj smijeh, da nas oplemenjuje tvoja dobrota.....da nas obasja tvoj život. I zapravo isčekujemo tvoje nove avanture, tvoja postignuća, ono što još sve možeš pružiti nama, svojoj obitelji, cijelom svijetu..... Mamin anđele. Nekada sam ti tako tepala.......

Nedostaješ mi Stela.

30.12.2008.

Srećice moja malena, sjećaš li se kako sam te sve zvala, žabice, mrvice, lutkice moja... Danas sam ti borić mali donijela i okitila. Stelice moja, znaš kako mi je srce puno tuge dok to radim. Kako je to moguće. Kako je moguće da moje srce još kuca dok mi ti tamo gore ležiš ispod onog prokletog kamena. Milena moja, svaki dan je težak bez tebe, a ovi nadolazeći su stravični........ništa bez tebe ne vrijedi, ništa nije ni lijepo ni čarobno. Tebe nema, i mene nema. Ljubavi malena, nikad te neću preboljeti, nikada više života imati. Ne mogu shvatiti da te nema kraj mene, milo moje dijete. Volim te. Volim te svom dušom svojom. Volim te ovom sjenom što je od mene ostala. Topim se, Stelice, kao da sam od snijega i stojim na suncu koje me prži....milena moja. Volim te puno, puno......ljubavi.

22.12.2008.

Mila moja Stelice,

tvoja će čizmica i ove godine ostati prazna....u ormariću gdje si ju i ostavila....

Nećeš mi pomoći peči kolače, drobiti keksiće za onu finu kokosovu salamu....

Nećeš od ostatka tijesta raditi svoj mali kolač...

Nećeš se u jutro probuditi i onako još pomalo sneno, ali znatiželjno zaviriti što si dobila, i zapravo se pitati kako Sv. Nikola ima vremena pročitati sva dječja pisma i donijeti im baš ono što su si oni zaželjeli....

Pitala si me i da li ima onih koji su dobili samo šibu jer su bili zločesti....rekla sam ti da su sigurno i oni dobili neki darak, jer Sv. Nikola voli svu djecu i zna da ako im nešto pokloni oni će biti sretni pa neće više biti zločesti.....

Kad se sjetim s koliko sam ljubavi to sve radila, u meni se budilo dijete, uživala sam vas iznenaditi s nečim čemu se niste nadale, ti i tvoja seka Tina....

Milena moja djevočice, koliko nam nedostaješ, ne možemo to više u riječi pretočiti...

06.12.08.