Stela Zupancic - Site Memorial Online

Stelice moja,

kako uopće mama živi tez tebe, kako ljepotice malena. Što je život bez tebe u njemu.......samo suze u očima, više ništa od njih ne vidim. Stvarno se jako trudim, znam da moram, ali tako me boli tvoje nepostojanje, preteško je. Mila mala djevojčice. Trebaš mi jako. Znaš kako ti želim poljubiti obraze, zagrliti te čvrsto i osjetiti tvoje ručice oko moga vrata, želim te držati za ruku dok se šetamo, želim s tobom učiti pjesmicu na pamet, želim te gledati kako plešeš, sunce moje malo, želim da mi sjediš u krilu, da ti pjevam, da me zoveš na telefon......želim te tu kraj sebe, tu kraj nas....tako je teško ovako živjeti..Ljubavi moja mala

23.11.08. 

Predraga Stelice,

jučer (16.11.08.) smo palili svijećice za sve koji su izgubili život slično kao i ti. Nevini, na cesti. A nije to tako smjelo biti, nije milena moja. Ljubavi da znaš koliko mi srce muči što si mislila zadnje, mila moja kako me strah da mi nisi patila. Stelice moja znaš da sam svaku tvoju ranu vidala, sam ti suze brisala i da sam te tješila kako će proći...Predrago moje dijete, ne mogu zamisliti da živim život bez tebe. Ne mogu Stelice. Svima nam beskrajno nedostaješ. Bole me Tinine suze, uvijek znam kad plače zbog tebe. Toliko joj je teško da nema riječi kojima bi to opisala, samo joj silna tuga iz njezinih očiju izvire. Tvoje nam vesele oči nedostaju. Tvoj smijeh i tvoja toplina. Ljubim te u mom srcu, u mojim mislima, grlim čvrsto i šapćem ti ime. Čuješ li me milena moja.......VOLIM TE STELA

Iako smo često kod tebe ljubavi, jučer (31.10.2008.) je bio posebno težak dan. Prisjećanja na taj dan prije dvije godine neminovno su jača, intenzivnija i zato teško izdrživa. Zapravo ni ne trudimo ih se blokirati, otjerati iz naših glava jer to bi bilo nemoguće, a prema tebi i nepravedno....Ti si mrtva, a mi se ne smijemo bojati naše boli. Ona je tu, biti će i ostati s nama, jednako jaka, jednako snažna kao i ljubav prema tebi. A ona je bezgranična i bezvremenska. Grobić smo ti uredili u tvojim nježnim bojama. Bijelo i rozo. Ružice, Margaretice, male roze svijećice koje su kada smo ih zapalili mirišale na jagode. Kada se taj miris proširio zrakom u onoj noći bilo je neopisivo teško...

Volimo te milena mala djevojčice.

Na današnji dan (27.listopada 2006.) sam te posljednji put snimala s video kamerom.. bila si dobro raspoložena, ručali smo, Tina je sjela za kompjuter, puštala nam muziku, a ti si počela plesati...sjećam se da sam bila iznenađena nekim tvojim pokretima, kako si bila talentirana i koliko si zapravo voljela plesati....da sam odmah uzela kameru da to ostane zabilježeno... Stela moja, kako si se zabavljala, bila sretna, smijala se...Tina je samo puštala pjesmu za pjesmom, i nije te baš gledala kako plešeš jer je to ionako svaki dan gledala, ali je zato nekoliko dana nakon što su nam te uzeli, jednu večer u sobi u mraku, sama, uzela kameru i gledala tu snimku........i tada je shvatila da je to zadnje što je vidjela od tvog plesa......a da taj dan nije ni gledala u tebe......jer naravno.....život je pred vama....nagledati će te se jedna druge....

Mila moja, sjećanja i uspomene...trebali smo ih zajedno dijeliti.....trebala si odrasti i sjećati se svog djetinjstva s osmjehom, s toplinom u srcu...jer bila si voljena do neba...i zauvijek ostaješ naša malena Stelica, jednako snažno voljena.......ali..........NEDOSTAJEŠ NAM.........ovo bez tebe više nije život....srce mi je prepuklo malena....moja lutkice lijepa.....volim te

Draga Stelice, dok živimo mi živjet ćeš i ti u našim srcima! Često se sjetimo tvojih recitacija, plesa i pjesmica kojima se nam znala uljepšati dan. Djeca u Marijinoj školi imaju himnu za tebe i svaki put, baš svaki put kad čujemo prve taktove oči nam se ispune suzama. Anđele, budi i gore vesela kakva si bila i s nama. Što reći, što napisati!?

Košmar u glavi...Tuga u srcu...

Stela   v o l i m o    t e!!!