Stela Zupancic - Online Memorial Website

Besmisleno je kupovati svom djetetu na njegov rođendan cvijeće i svijeće za grob. Nije li to prava crna rupa u glavi? U duši.. Stojimo tamo i šutimo.. sve je baš sve besmisleno .. što reći... što.. Beskrajno nam nedostaješ predivna Stelice

Jutro iz 2006. godine pamtit ću dokle god sam živ. Za tužnu vijest saznao sam pročitavši večernji list, a kao roditelj suosjećao sam sa Stelinim roditeljima. Kada sam izgubio sina 2009. godine u prometnoj nesreći naišao sam i na ovu stranicu. Ja sam slučajni saputnik u vremenu koji je također spoznao osjećaj gubitka djeteta, jer kaže se "emocije su univerzalni jezik ljudskih bića" .
Postojanje u životu traje vječnost.... jer mi ne znamo učinak svijeće.... znamo da je bila upaljena neko vrijeme, jer smo vidjeli svijetlost. ( Ted Beck )
 

Stela moja.. mi brojimo tvoje rođendane a tebe nema.. a znaš li kako je užasno živjeti ovakav život. Nama toliko nedostaješ.. toliko podsjetnika kroz dan na ono što smo imali i izgubili.. na naše zajedničke trenutke.. na tebe... a ništa ne možemo promijeniti. Kako silno boli kad vidiš da su ljudi zaboravili.. I dan danas mi se događa da me pitaju što mi je.. i zašto sam takva kakva jesam... jednostavno se ne sjete koji je datum i da su bar ti dani za sve nas ipak teži za skrivanje emocija.. Toliko se trudimo nikoga ne opterećivati .. nikome više ne pričati sve ono što mi proživljavamo svaki dan.. da se to onda pretvori u zaborav kod drugih.. ili se njima čini da smo mi zaboravili.. Beskrajno je to sve teško. Beskrajno. Tvoj glas kad mi govoriš: "mama reci mi što da obućem.. ja sam još mala i ne znam ništa o životu"... para moje srce... Stela moja, ljubavi moja...

Najdraža zvjezdice... najsjajnija i najljepša... zauvijek naša zvjezdice... tu smo i ove godine s tobom u tuzi i boli... ništa se drugo i ne može osjećati .... sve što smo mi željeli je da zajedno živimo život... a ovo nije to... jako nam jako nedostaješ..

bol nailazi u valovima... kad se ne nadaš... i tad je najteže.. jer ne možeš na to utjecati.. ne možeš kontrolirati... jako je teško ovako živjeti.. mila moja.

Prelijepa naša zvjezdice..
kao i svake godine ovo su najteži dani .. već s početkom mjeseca listopada počinju se komešati sjećanja koja naviru i naša borba s njima.. Ako bi išta trebalo zaboraviti onda bi trebalo zaboraviti današnji dan.. i način na koji si ti izgubila svoj mali život. Ali ne.. proganja nas i muči do ludilia.
Danas sam se sjetila onog prvog sna.. kada si me u njemu zazivala i rekla mi: "Vi ste svi ostali zajedno, a mene ste ostavili ovjde samu." Koji užas, koji užas... Koja je to bol..
Neopisivo. Tako nam svima nedostaješ milena moja.. tati i seki svojoj.. i malenim bratićima koji su ti donijeli cvijeće, a Šimun te je i nacrtao .. oni su još tako mali i ne znaju zapravo što se to događa.. znaju da si ti Stela.. prepoznaju te na slikama i znaju da te više nema.. ali sve je to u njihovim malim glavicama zbunjujuće. Šimun voli jako plesati.. baš kao što si i ti voljela.. teško je ne misliti na tebe dok ga gledamo kako nas zabavlja.. Teško je ne zamišljati tebe kako se igraš s njima.. kako se volite..
Da, i danas smo te ostavili samu... tamo gore.. u onoj tami... no nosimo te u srcima milena.. Nije nam to ni približno utješno ni dovoljno da se ta rupa u srcu popuni.. ali to je sve što možemo. Najdraža Stelice. Ljubimo te i volimo do kraja života...

Najdraža Stelice..neopisivo nam nedostaješ.. svaki dan.. svaki tren...

Mila moja.. što reći na današnji dan.. ništa .. baš ništa.. sve je ionako uzalud. Nedostaješ nam do bola. Sedamnaest godina bi ti danas slavila..

Ni godine ni kilometri.. ni mjesto ni vrijeme.. ne mijenjaju stanje duha..
Jednostavno nam nedostaješ.

Najmilija naša Stelice,

Toliko toga se mijenja kroz godine, pogotovo u ove dane kad se obitelji okupljaju.. a mi to ne možemo s tobom podijeliti ... ti ne možeš u tome uživati.
Bol za tobom ne jenjava, duša i srce pate..
Malena zvjezdice naša.

Najdraža zvjezdice.. moja malena Stelice.. zauvijek ćeš ostati ona mala djevojčica, puna ljubavi i pažnje.. veselih okica.. zauvijek ćeš biti naša zvijezda vodilja.. no to ne čini naš život lakšim. Tuga ne prestaje, iako to ljudima izgleda nije baš jasno.. čude se.. kako se tako dugo može osjećati tuga?? Čak nas to i pitaju.. Zamisli to mila moja.. A čežnja.. kako nju suzbiti? Želju da te se zagrli.. da ti se čuje glas.. O kako ništa ne znaju.. koliko si ti nama značila i što smo s tobom izgubili. Ljubavi mala.

Kako bi ti bila vesela i ponosna ovih dana s nama. Beskrajno nam nedostaješ anđele.

Osam godina, osam godina te nema.. i ništa se u srcu ne mijenja. Bol je nevjerojatno velika.. bijes i očaj duboki. Sve je naučeno dobro skrivati.. jer nitko to više ne može razumijeti.. ja ne znam što znači krenuti dalje.. kad dolazim k tebi ne mogu se ne pitati.. što ti tu radiš? Jesam li te zato na Svijet donijela.. život ti podarila.. veselila se skupa s tobom tvom odrastanju .. beskrajno mi nedostaješ.. stalno si mi u mislima i užasno čeznem za tvojim glasom i zagrljajem. Volim te Stelice.

Užas.. jednostavno užas.. treba ovo izdržati.. preteško je znaš li to mila moja..
Kako si se ti samo veselila svom odrastanju.. uvijek mi zvoni u glavi ona tvoja rečenica: "Kad ja budem velika onda ću..."
Gledala si u Tinu kako u Boga.. branila ju.. obožavala ju.. i veselila se da ćeš jednog dana biti velika kao ona..
Znaš li kako joj nedostaješ.. ostala je sama.. a imala je tebe..
Prokleti živote.. ovo je preteško...
Gdje je tu smisao...
Stela ljubavi..

A kao da je sve jučer bilo..
I bol i tuga su jednako duboki..
Ništa ne može ispuniti prazninu koja je ostala iza tebe..
Jako, jako nam nedostaješ.

Hvala Ti Milice

Voljena i predraga Stelice,
danas je tvoj četrnaesti rođendan.. a tebe nema uz nas.
Znaš.. tako često se sjetim svog prvog sna o tebi.. kad si mi rekla da smo mi svi zajedno a da smo tebe ostavili samu..
To mi se urezalo u srce i uvijek se tako osjećam.. kao da smo te ostavili .. napustili.. a to koliko nam nedostaješ nema riječi. Vrijeme ne znači ništa.. nama kao da stoji.. Očaj je veliki, tuga beskrajna.
Volimo te mila naša Stelice